Blog

Dnevnik pacijenta (III): Utješni ćevapčići

By 29 rujna, 2020No Comments

Dnevnik pacijenta (III): Utješni ćevapčići

Dođe tako neki trenutak u životu u kojem je čovjeku dosta plakanja nad žalosnom sudbinom, a u iDentu su se definitivno pobrinuli da to moje razdoblje žalovanja brzo završi. 🙂 Posljednje gorke uspomene nestajale su dok sam, odmah nakon postavljanja privremene plombe na gornjoj sedmici, zajedno sa ekipom poliklinike uživala u ćevapčićima kojima nas je dr. Ivasović počastio povodom svog rođendana. Priuštila sam si i obilne količine luka, nisam više trebala brinuti za miris koji bi mogao smetati dr. Renati, a malo prirodnog antibiotika nije bilo na odmet. Pa tko ne bi poželio takav tretman – s jedne strane ti poprave zub, a onda te još i počaste ćevapčićima. 🙂

U kojoj smo fazi? S obzirom na to da ne mogu dolaziti u ordinaciju više od jednom ili dvaput tjedno, a čak i to se ponekad mora preskočiti zbog učestalih viroza karakterističnih za jesenske dane, sanacija postojećeg stanja u mojim ustima još uvijek traje. Dosad brojim dva izvađena živca uz otkriće da i takav zahvat može proći bez boli i stresa. Zapravo, nastavi li ovako, bojim se da će previše ponavljanja ove izjave “bez boli” doista zvučati kao pretjerivanje. Ali da, oba vađenja su bila bezbolna, pa osim suhih usta, ne mogu reći da mi je bilo što bilo neugodno. A usput sam i ponešto naučila jer su jednom prilikom bile dvije mlade kolegice kojima je dr. Bračun objašnjavala neke detalje vezane uz endodontske zahvate. Dok ti čačkaju po zubima obično ne razmišljaš o tome što ti točno rade, baviš se otkucajima srca i preznojavanjem ili se, u najboljem slučaju, nadaš da će što prije završiti uz čim manje boli. No, nakon tog kratkog predavanja mogla sam biti sasvim sigurna da su korjenovi mojih zuba tretirani na najbolji mogući način te da se ne moram bojati nekih neželjenih posljedica zahvata kao što je npr. vertikalna fraktura. Naučila sam i koješta drugo, pa je tako jedina rečenica koju ne volim čuti: “sad ćemo malo raditi sa sporom bušilicom”. Srećom pa taj dio uvijek jako kratko traje. Ne, nije bolno, ali vibracije i buka u glavi koje dotična naprava izaziva, naprosto se ne mogu izbjeći, u tome ne pomaže lokalna anestezija. Ali i na nju sam se u velikoj mjeri naviknula, a i dr. Renata uvijek stane ako dam do znanja da mi eventualno treba pauza.

E da sam njih srela prije svih onih neugodnih iskustava od ranije… No, svako zlo za neko dobro, ovako itekako znam cijeniti što imam, lako mogu usporediti. Pa ipak, stalno izbjegavam kritizirati zubare kod kojih sam ranije bila, a svakako ne mogu niti želim ocjenjivati njihovu stručnost – nisam kompetentna da o tome govorim. Sigurna sam da su svi oni radili najbolje što su mogli i znali. S druge strane, ne mogu reći da za neke situacije nisam sama kriva, mogle su se izbjeći da nisam zbog straha izbjegavala stomatološke ordinacije u širokom luku. A kad zub divlje boli, niti jedan zubar ti nije dobar iako je to jedina osoba koja ti u tom trenu može pomoći. Je li sve počelo u djetinjstvu kada mi je vrlo nervozna zubarica, vjerojatno izluđena hrpom prestrašene djece, nešto bolno radila po zubima ili malo kasnije kad mi je profesorica pred mirovinom klala zub (drugi izraz nemam), a ja sam se borila da zadržim svijest unatoč anesteziji… ne znam, niti me više zanima. Samo želim dovesti u red sačuvane zube i početi iz početka.

I kakva bih to zadovoljna (i nahranjena! 🙂 ) pacijentica bila kad ne bih dr. Zoranu Ivasoviću i pismeno poželjela dug, zdrav i sretan život uz puno poslovnog uspjeha i ćevapčića, pa makar i sa malim zakašnjenjem. 🙂 Sljedeće godine ja častim – sad znam datum rođenja, pa ću se moći pripremiti.