Svaki tjedan redovito dolazim u iDent jednom ili dva puta, ovisno o slobodnom vremenu. Sanacija trenutnog stanja u usnoj šupljini se nastavlja, a implantati će doći na red tek nakon što se riješe svi zubi, odnosno kad sve bude čisto i spremno za zahvate.
Dr. Renata Bračun i dalje me oduševljava – po prvi puta u životu sjedam na zubarski stolac bez imalo nelagode, sva tjeskoba je nestala u trenu. Ona naprosto zrači toplinom i mirom, pretpostavljam da tako mogu djelovati samo oni koji istinski vole svoj posao. Primjerice, prije desetak dana mi je izvadila živac – naprosto je znala kako mi treba pristupiti, koju taktiku koristiti. Kao da je znala da ne želim znati unaprijed što će raditi… Da mi je najavila zahvat, vjerojatno bih sjedila u grču, s uspomenama na jedno vrlo bolno iskustvo koje ne želim ponoviti… Ovako mi je dala jaču dozu anestetika, dovoljnu da “ubije” svaku bol te je polako i strpljivo radila na zubu. Bilo mi je neobično što endodontski tretman (kako sam sebi protumačila što radi) traje tako dugo, no nisam postavljala pitanja – naprosto sam joj dala puno povjerenje, znala sam da će učiniti ono što mora i da je izabrala najbolje rješenje. Tijekom čitavog postupka koji je trajao više od sat vremena, samo sam u jednom trenutku (i to mi je najavila) osjetila malčice jaču bol, ništa što ne bih s lakoćom mogla izdržati i to je bilo sve.
Dr. Ivasoviću rekla sam da u mojim očima dr. Renata predstavlja definiciju zubnog wellnessa, ali ne u smislu nekakve kozmetike, uljepšavanja, već u smislu onog pravog osjećaja smirenosti. Ma koliko zvučalo nevjerojatno, osobno doživljavam da u ordinaciju dolazim pod stresom zbog raznih obaveza, a već u čekaonici se počinjem opuštati, kao da sam podsvjesno prihvatila činjenicu da će mi se toga dana opet dogoditi nešto dobro, riješit će se još jedan moj problem, a sve bez boli i straha na koje sam ranije bila naviknuta. Kad dođem kući, otvaram usta i gledam kako onaj “čumez” odjednom izgleda lijepo i zdravo. I ne pada mi na pamet izbjegavati dogovorene termine, naprotiv. Čak sam posljednji put došla virozna, nakon što sam gotovo cijelu noć probdjela zbog temperature. Zamolila sam doktoricu da napravi što mora ako je ikako moguće, da stavi masku kako je ne bih zarazila te smo završili i taj zub. Bez boli, naravno. 🙂
Sadašnjost istovremeno uspješno liječi prošlost… Ponovno sam se sjetila davnog sna kojeg sam sanjala kao vrtićarka s nepunih pet godina. Da, već tada sam vodila bitku sa zubima… Imala sam pravi “karijes bočice”, mama se sjeća nevjerojatne brzine kojom mi je uništio sve mliječne zubiće u gornjoj čeljusti. Nemojte misliti da djeci ljepota nije važna. Iako se ne sjećam da me je itko zbog toga zadirkivao, znam da me je sa tih pet godina crnilo u ustima jako smetalo. Jednog popodneva sam zaspala i usnula predivan san. Sanjala sam da imam dugu crnu kosu (imala sam kratku i plavu :)) i prekrasne, blistave, bijele zube. Probudila sam se puna dojmova, oduševljena, s osjećajem da je san doista postao stvarnost. Iznad kreveta na zidu bilo je malo, starinsko ogledalo i odmah sam se pogledala očekujući raskoš u ustima. No, kad sam vidjela svoj odraz, počela sam glasno plakati. Reklo bi se da sam prolila puno suza zbog tih svojih zubi tijekom života, progutala sam puno gorčine. Ali sada nekako sve nestaje, korak po korak biva izbrisano. A san, u punom smislu te riječi, postaje stvarnost…
